Dvorana za ispraćaj iz šezdesetih godina na groblju u Grosuplju bila je koncipirana u tada aktualnom modernom govoru, kojem su zbog škrtih i pojednostavljenih oblika do pune izražaj­nosti nedo­stajali profinjeni detalji. Tako obliko­vana dvora­na za ispraćaj, smještena u parku ispred groblja, izgledala je neugledno i ogoljelo. S obnovom dvo­rana je postala ugodnija, a pritom nije izgubila dostojanstvo i karakter memorijalne arhi­tek­ture. 

Arhitekti su se naizgled neznatne zadaće pri­hva­tili s punim poštovanjem prema postojećoj kon­cepciji, dodajući joj samo ono što je nužno. Po­pra­vili su cjelinu i poboljšali je dodavanjem nedostajućih arhitektonskih elemenata, koji su brižljivo odabrani i skromno oblikovani. Preuređenjem su uspjeli bitno poboljšati odvijanje pogrebnog obre­da, učinivši prostore funkcionalnijima i ugod­ni­ji­ma, a pojednostavljenjem su postigli pročišćenje do elementarnog, ogoljenog iskazivanja prostora. U prijelazima svjetlosti i sjena do izražaja je došao govor kamena, drva, stakla, građevnog materijala samog po sebi. Nova arhitektura cijelo vrijeme ostaje u pozadini do­ga­đaja i moguće ju je pobliže shvatiti samo dodirom.